Hrvatski Mrežopis

*Iz brošure koja se je dijelila na trgu nažalost još uvijek nazvanom po najgorem zločincu „Titu“

 

1.1  BLEIBURG – MARŠEVI SMRTI ILI KRIŽNI PUTOVI

 

Tito je idejni začetnik kolona smrti i masovnih likvidacija – nadgledao je njihova provedbu, naredio uništavanje svih pisanih dokumenata vezano uz masovne likvidacije i uveo drakonske kazne za sve one koji bi na bilo koji način progovorili o žrtvama. Bila je to tabu tema sve do 1990. godine. Bili su to najveći poslijeratni pokolji u Europi. Tito je u to vrijeme dva puta boravio u Moskvi na savjetovanju kod Staljina, od 11. do 28. rujna 1944. i od 5. do 20. travnja 1945; a bez znanja Churchilla zbog čega je on bio izuzetno ljut.

 

Ovdje donosimo izvatke iz nekoliko isključivo partizanskih dokumenata. O izvješćima žrtava i svjedoka zločina već je tiskan popriličan broj knjiga, ali o njihovoj istini trebat će progovorit drugom zgodom.

 

Obavijest Kabineta maršala Jugoslavije predstojniku britanske vojne deklaracije o primitku depeše feldmaršala Aleksandra od 16.svibnja 1945. o predaji 200.000 Jugoslavena u Austriji, te o evakuaciji britanskih snaga s otoka Visa, Beograd, 17. svibnja 1945.

 

KABINET MARŠALA JUGOSLAVIJE

Br. 15

17.maja 1945.

 

ŠEFU BRITANSKE VOJNE DELEGACIJE

Molimo Vas obavijestite feldmaršala g. Aleksandra, da je Maršal Tito primio njegovu depešu od 16. rujna 1945. o predaji 200.000 Jugoslavena koji se nalaze u Austriji i o evakuaciji Vaših snaga sa ostrva Visa. Maršal se slaže u potpunosti s priedlogom feldmaršala g. Aleksandra i izražava mu zahvalnost. Napred pomenutih 200.000 preuzeće Štab III armije kome su izdate potrebne instrukcije. Slobodni smo vam umoliti, da nas obavijestite, gde bi se sastala komisija za prijem zarobljenika sa delegatima određenima feldmaršala g. Aleksandra za primopredaju.

 

Primite izraze moga poštovanja

Po naređenju Maršala

General major

Ljub.Đuroć

 

-ispravno bi bilo Alexander, Harold, britanski feldmaršal, tada zapovjednik savezničkih snaga u Sredozemlju

-Ljubodrag, načelnik kabineta maršala J.B.Tita

Parizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, 1944.-1946.

 

Iz razgovora s M. Đilaspm u britanskom Encounteru, prosinac 1979.

 

Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali. U Wartime ja nisam skrivao svoje mišljenje da su ta ubojstva bila besmisleni čin gnjevne osvete… Ja bih bio mišljenja da se masovna strijeljanja tisuća ljudi nisu mogla izvršiti bez direktne Titove naredbe.

A.Beljo, Yu-Genocid, str. 166

 

Zapovijed koju je Tito uputio svim partijskim komitentima i komesarima vojnih jedinica u ožujku 1945. koja glasi;

 

Ovih dana pružit ću priliku da komunistička partija Jugoslavije preuzima vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti.

Politički zatvorenik, svibanj 2007. broj 182.

 

Iz govora J.B:Tita na mitingu u Ljubljani, u svibnju 1945;

 

Likvidirali smo 200 000 bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.

 

Depeša vrhovnog štaba JA/Aleksandra Rankovića br.124 upućena OZN-i za Hrvatsku u kojoj se izražava nezadovoljstvo malim brojem likvidiranih u Zagrebu, kao i o uhićenju HSS-ovaca, Zagreb, 15.svibnja1945;

 

2. VAŠ RAD U Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotnosti od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite prvim danima. Zaboravljate da sada u Zagrebu ima gotovo milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom. Sem hapšenja istaknutih HSS-ovaca  koji su bili protivnici našeg pokreta ili aktivno radili za ustaše… može koristiti u pogledu raskrinkavanja. Međutim šef II odsjeka Zagrebačkog odjeljenja ima neki svoj stav. Njega i inače smjenjujemo s ove dužnosti i tražimo da nam predložite drugog. Ovu depešu pokazati vladi, potvrdite prijem i budite češće u kontaktu s Ranković.

 

Vladimir Bakarić, u to vrijeme sekretar CK KPH i od travnja 1945. predsjednik Vlade FD Hrvatske

Aleksandar Ranković,organizacijiski sekretar CK KPJ, generallajatanat JA, član Vrhovnog štaba NOV i PO Jugoslavije, načelnik OZN-e Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije

 

 

 

Iz knjige depeša OZN-e Hrvatsku u svezi s postupkom prema nadbiskupu Alojziju Stepincu, Zagreb, 13-19.svibnja 1945.

 

13.svibanj 1945.

Jedan od naših opunomoćenika bio je na razgvoru kod Stepinca. Stepinac kaže da se je bojao i da je zato bio prisiljen da surađuje s ustaškim vlastima. Očekuju posjet naših. Stevo

 

 

15.svibanj 1945.

U sporazumu s drugom Vladom da Stepinca ne hapsimo među prvima, nego iza jednoga broja raznih reakcionera. Mi držimo da bi se to moglo sada učiniti. Molim vas, javite vaše mišljenje o hapšenju i postupku sa Stepincem. Stevo

 

17.svibnja 1945,

Nad Stepincom koji je danas bezbučno uhapšen vodimo privremeno istragu. Molimo vas javite za daljni postupak s njim. Stevo

 

Odgovor Vrhovnog štaba:

Stepinca treba držati u zatvoru, saslušavati i brzo prikupljati sav materijal o njegovoj neprijateljskoj dužnosti. Postupak prema njemu mora biti dobar, možete ga smjestiti u neku kuću u gradu pod stražom.

 

19.svibanj 1945.

Stepinac je kod samog hapšenja smješten onako kako ste vi javili u depeši /…/ Stevo

 

Stevo je ime Ivana Krajčića, tadašnjeg šefa OZNA-e za F.D. Hrvatsku

Isto, str.112

 

Iz operacijskog dnevnika XL. Slavonske divizije III. JA o borbenom djelovanju kod Dravograda, te o sprovođenju zarobljenika do Zagreba, 15-19 svibnja 1945.

 

19.svibanj 1945.

Prije nego što stignu u određena mjesta, naše brigade još su zauzete opremom i predajom zarobljenika drugim jedinicama. Tako se 18. brigada nalazi danas u Zagrebu, smeštena u prostorije Zagrebačkog zbora, gdje će se nalaziti i sutra. Virovitička brigada je u Dugom Selu gdje će u obližnju Božjakovinu predati zarobljenike, a potom krenuti u Križevce. Danas je u Zagrebu veliki dan: Maršal Tito, vrhovni komandant J.A. stigao je u Zagreb i drži u 18h govor narodu Zagreba sa vijećnice na Markovu trgu. Članovi štaba divizije nalaze se u Zagrebu: Komandant major Savo Miljanović

Tito je stigao u Zagreb 19. svibnja, a održao govor 21.svibnja

Isto, str. 124

 

Izvod iz operacijskog dnevnika Štaba 12. krajiške brigade JA od 14-20.svibnja 1945, o prihvatu oko 40.000 zarobljenika, njihovom smještaju u logor kod Celja, te njihovom sprovođenju i smještaju u logor Samobor, 20.svibnja 1945.

 

18.svibanj 1945.

U toku celog dana vršena je opravka zarobljenih automobila radi prevoza trupa. Jedinice su se odmarale do 16 časova, a zatim se krenulo sa zarobljenicima u pravcu Samobora. Brigada je imala da sprovodi oko 40.000 zarobljenika. Štab brigade do 16 časova nalazio se u Celju

20.svibanj 1945.

Brigada sa zarobljenicima stigla je na čelu kolone oko 11 časova, a začelje kolone stiglo je oko 20 časova. Zarobljenici su smešteni u određeni logor. Ovde je trebala komanda mesra da izvrši prijem zarobljenika, ali usled oksudice u oobezbeđenju odložena je predaja zarobljenika za 21.maj tj. u vreme treba da stigne Žumberska brigada i da primi zarobljenike. Štab brigade nalazio se u Samoboru. Vrijeme vedro i toplo.

Isto, str. 129.

 

Iz izvješća sekretara KPH IV. Udarne brigade upućenog sekretara Divizijskog komiteta KPH III. Udarne divizije o partijskom radu i odnosu prema zarobljenicima u svibnju 1945. Izvješće od 31.svibnja 1945.

 

SEKRETAR PARTIJSKE ORGANIZACIJE IV UDARNE BRIGADE III UD. DIVIZIJE

Dana 31. svibnja 1945.

 

SEKRETARU DIVIZIJSKOG KOMITETA KPH

III UDARNE DIVIZIJE

POLOŽAJ

Šaljem ti izvještaj o partijskom radu za mjesec maj 1945.

… U Sloveniji naši borci su se interosovali kada ćemo krenuti u Slavoniju, stari borci tj. stariji ljudi su govorili kada ćemo njih otpustiti kući, mi smo im na to odgovorili da kuće nema i da treba tekovine narodno oslobodilačke borbe čuvati puškom u ruci. Mržnja kod naših boraca postoji dosta slaba naročito kod novih boraca koji su u zadnje vrijeme došli u naše jedinice, naročito Mađara i drugih novaka. Te se očitovalo prilikom pratnje zarobljenika iz maribora prema Slavoniji. Mi smo s naše trene poduzeli preko partije da se ta mržnja poveća održavajući sastanke kratke rukovodiocima i ukazivajući da su to najveći krvnici našega naroda i da treba prema njima postupiti oštro i oprezno da ne bi koji utekao. Uspjeli smo podići mržnju prema toj bandi i u zadnje vrijeme borci ih ubijaju kada koji ostane iza kolone tj. ne može da ide, ali još uvijek postoji pomirljivaca koji ih vole davajući im vode, kruha itd.

Sekretar: Obradović Stanko

Isto, str 145-146

 

Izvješće okružnog komiteta KPH Nova Gradiška upućeno Oblasnom komitetu KPH Osijek o stanju u kotaru nakon preuzimanja vlasti, N.Gradiška,2.lipnja 1945.

 

U Novoj Gradiški desio se slučaj da je Opunomoćeništvo OZN-e IX. Brigade iz X. divizije postreljalo neke ljude i plitko ih zakopalo da su odmah poslije dva, tri dana otkrili i virili iz groba pojedini dijelovi tijela. Reakcija u gradu preko tog pitanja je rastrubila da mi radimo ko i ustaše, da ubijamo krijući i sl. po ovome je opomenut Štab IX.Brigade, a Štab X. divizije izvješten oje od Gradskog povjerenstva OZN-e. grešku koju je načinimlo povjerenstvo OZN-e u N.Gradiškoj dalo je povoda za nezdrava komentarisanja po gradu i rovarenje preko te greške. Povjerenstvo OZN-e streljalo je jedne noći neka lica iz grada, za vrijeme tog streljanja pobjegao je jedan civil iz rupe u koju je trebao da bude sahranjen, a koji je također doveden na streljanje. Taj čovjek se zove Dragutin Ivančević, rođen u Dragaliću, a živeo je u N.Gradiški.

Isto, str. 149.151

 

 

 

Ministarstvo unutarnjih poslova FD Hrvatske izvješćuje oblasne i okružne NOO-e o svojoj odluci o uklanjanju vojničkih grobova okupatora, Zagreb, 5.srpnja 1945.

 

Predmet: Uklanjanje vojničkih groblja okupatora

1./Oblasnim N.O.-ima Dalmacije, Istre i Slavonije

2/Okružnim N.O.-ima Savski kotar, Hrvatsko Primorje, Kordun;lika,Banija;zagreb;Varaždin;bjelovar,Moslavina

3./Privremenom Gradskom N.O.-u Zagreb

 

…

Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako;

1./ Ogradne zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva kojima je bio omeđen prostor za groblje, na kojima su se odjelito pokopali okupatorski vojnici /Nijemci, Talijani,Mađari i ustaše/ treba odstraniti.

2./ Vanjska obilježja na pojedinim grobnim humcima  /krstove ploče, konfesijske i sve druge znakove/ treba ukloniti ako da čitavo zemljište, koje je bilo odijeljeno za groblje bude poravnano.

3./ Sa pojedinih grobnih humaka, koji se nalazi izvan skupnog groblja i izmješani su sa drugim grobovima, dignuti samo vanjske znakove.

4./ Lešine se ne smiju u nijednom slučaju dirati, niti grobovi otvarati i prekopavati.

5./ Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrijebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe.

6./ Odstranjeni materijal sa grobova ne smije se raznosti. Drvo će se skupiti na jednome mjestu, izbrisati netragom svaki znak i natpis i o potrebi upotrijebit ga, dok će se kamen racionalno upotrijebiti, iza kako se prethodno odstraniti bez traga, sve što je na njemu bilo uklesano ili zapisano.

Od svih ovih postupaka izuzeta su grobišta i grobovi domobrana. Razumije se da se kod svega toga mora postupati na način, koji će ostaviti nedvojbeni utisak da ovaj postupak nije nikako akt osvećivanja već je izazvan isključivo da se ukloni sve što bi moglo podsjećati na vremena fašističkog zlouma.

Ministar V. Krstulović

Isto, str. 177-178

 

Zapisnik s prvog savjetovanja načelnika i rukovoditelja OZN-e za Hrvatsku,  o upućivanju Nijemaca/folksdojčera koji se vraćaju u logore, o likvidacijama, o slabom radu sudova, o OZN-i kao pomoćnom organu Komunističke partije, srpanj 1945.

 

Mi kolonizacijom rješavamo socijalni problem, dajemo seljacima koji su uništeni, kuće, dobru zemlju, invetar i druge stvari, mi nacionalni živalj pojačavamo u sjevernim krajevima, gdje je prorijeđen  ubijanjem sa strane okupatorskih vlasti i kvislinških jedinica i izvršenju naših zadataka. Preuzimane su od strane OZN-e preblage mjere s Nijemcima koji su se vraćali. Trebalo je energičnije postupiti. Prije svega strpat ih u logor, ne dat im da s vraćaju u svoja sela i kasnije ih prebaciti preko drave. Ime ćemo dati seljacima koji se tamo koloniziraju.

…

Moram napomenuti i to da vama kao komunistima, da Sudovi a zaštitu nacionalne časti nisu odgovorili svojim zadacima, zato što nisu shvatili naši okružni komiteti i energično čišćenje neprijatelja iz naših redova. Nama se dao jedan kratki period vremena za trajanje tih revolucionarnih sudova, kao što je Sud nacionalne časti i Vojni sudovi, da bi u najkraće vrijeme očistili zemlju od neprijateljskih elemenata, bilo kaznom smrti ili robijom, kako bi neprijatelja onemogućili i zahvatili stvar u svoje ruke. Mi nismo dosta brzo djelovali. Građanstvo nije nikada bilo za NOB i nismo uspjeli da stvar uhvatimo u svoje ruke. A sud nacionalne časti formiran je unazad nekoliko dana. Trebalo je da se ukaže na hitnosti rada revolucionarnih sudova.

…

Načelnik OZN-e za okrug Banija:

Moglo se zapaziti da je šovinistička mržnja na vrhuncu. Između srpskih i hrvatskih sela je toliko rasplamsala da se skoro tuku. U Kostajničkom i Dvorskom kotaru narod ne vjeruje u današnju vlast i u dvorskom kotaru neki kažu da to nije naša država i naša vlast, jer su Srbi u komandama, Srbi su svugdje, a hrvati nigdje. U kotaru Kostajnica dogodilo se da su naše vlasti pohapsile neke ljude i izrezali im „U“ na čelu i provodili ih kroz selo i odvodili u šumu gdje su ih likvidirali. Oduzimaju imovinu, blago, dovodeći lažne svjedoke. Na taj način unose nezadovoljstvo u krajeve koji su do sad bili uz naš pokret i takoreći sve od sebe dali.

Partizanska i komunistička represija i zločini, knjiga 3, str.577

 

Izvješće javnog tužitelja II.JA o nepravilnostima u postupku prema ratnim zarobljenicima, Zagreb, 11. srpnja 1945.

 

Štab X. Divizije izdao je naređenje Štabu IX. Brigade da sa jednim bataljonom izvrši pratnju tog transporta. Pomoćnik komesara iste brigade, drug kapetan Milovan Samardžić izjavljuje u vezi s tim: „Ja sam organizirao ovaj transport, dao upute rukovodiocima, postrojio cijelu kolonu, održao kratki govor i podvukao kakve će izaći posljedice ako bi koji od zarobljenika pokušao bježati ili napasti pratioce. Kolona je krenula. Ja sam sa motorom otišao naprijed. Kolonu sam sačekao u selu Cernik kod Nove Gradiške. Tu mi je saopšteno slijedeće: Da su dvojica ustaša ubijena, zato što nisu mogli ići dalje, a druga dvojca što su se pokušala sakriti pod most, a jedan što je zločinački i razbojnički napao na komesara lete u namjeri da ga razoruža. Napominje se da je ta grupa zarobljenika išla na likvidaciju, jer su to sve bili Ustaše, koljači, žandari i policajci.

U selima kod N.Gradiške ubijena su razna lica i zakopana u neprijateljske rovove. Dana 18. ili 19.juna dobio sam zadatak da likvidiram jednu grupu ustaša legionara i žandara, ukupno 52. naređenje mi je dao šef Okružne OZN-e. kako put nisam poznavao, uzeo sam za vodiča predsjednika NO-a Umetljica. Zadatak sam izvršio. Sa mnom je još išao isljednik kod OZN-e drug Stevo, sa sedam boraca NO.“

Javni tužilac II armije potporučnik Drago

Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, 1944-1964.,

Dokumenti str. 192-194

 

Izvješće Dimitrija Georgijevića, opunomoćenika OZN-e za Jugoslaviju, upućeno Aleksandru Rankoviću, načelniku OZN-e Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije o pregledu ratnih zarobljenika u Jugoslaviji po narodnostima, po mjestima logora i po činovima, te o nedostacima 12.srpnja 1945.

Ovo je samo ukupan broj zarobljenika iz 52 logora.

U dokumentu str. 198-203., navedeno je stanje u svakom logoru pojedinačno.

 

Na licu u logoima: 115.440

Do sada repatrirano: 2.580

Spremno za repatrijaciju: 7.925

Izdato Saveznim Ministarstvima: 43.166

UKUPNO: 169.111

Isto, str. 203

Zapisnik sa sastanka boraca Suhopalja upućen Andriji Hebrangu u kojem prosvjeduju protiv kolonizacije Srba u Viroviticu, masovnog protjerivanja katolika iz kotara Virovitica, te ubijanje zarobljenih Hrvata, Suhopolje, 20.srpnja 1945.

 

Masovno ubijanje Hrvata zarobljenika:

Pred oko mjesec dana bilo je dotjerano u Suhopolje nekoliko stotina zarobljenika, koje su otpremili u obližnju šumu i tamo sve potukli. Iste su najprije isprebijali, pa onda klali. To su izvršili drugovi iz 4. bataljona V. proleterske Crnogorske brigade koji su bili onda u Suhopolju, a kada su se vraćali u Suhopolje govorili su narodu kako su ih klali. Ovi isti drugovi koji su bili V. proleterska Crnogorska brigada govorili su narodu da su bili četnici, a onda su prešli u partizane. Iz toga se može zaključiti da ovi Srbi sada kao četnici pod drugom maskom ubijaju nemile hrvate. Na ovo narod ne gleda dobro, time je također krnjen današnji probitak. Prije nego što su prešli na klanje zarobljenika brusili su noževe po kućama i kupili njihove štrikove.

Isto, str. 221-223

 

Odjel za izvršenje kazni MUP-a NR Hrvatske, zagreb nalaže upravama KPD Lepoglava, Zavoda za prisilan rad Stara Gradiška i ženskog zavodi za prisilni rad Slavonska Požega, daje potrebno primjenjivat „naročito izolovanje politički pokvarenih i fašističkom ideologijom zadojenih osuđenika-intelektualaca“, Zagreb, 5.rujna 1946.

 

Izricanje disciplinskih kazni nad teškim i nepokorenim osuđenicima kao i onima koje se opetovano i disciplinski kažnjava, treba da u sebi nosi pečat oštrine i strogosti, primjerene kazne. Kod osuđenika na koje ni strože disciplinske kazne neće povoljno djelovati, kao i za one koje treba kazniti zbog nečeg jačeg i znatnijeg, po red i disciplinu u zavodu opasnijeg prekršaja, treba pristupiti i okivanju u samicama. Stoga razloga potrebno je da se svi zavodi pobrinu za nabavu i postavljanje potrebnog broja okova u samice. Uprave su dužne da neposredno po primitku ovog dopisa pristupe provođenju navedenih stražarskom osoblju kao i svim ostalim službenicima zavoda. Osam dana po primitku ovog dopisa podnesite ovom Ministarstvu izvještaj o učinjenom u smislu pređenog naređenja.

Načelnik Petar Muller

Partizanska i komunistička represija i zloćini, knjiga 3, str. 869

 

Kotarski sud u dvoru na Uni presuđuje da se konfiscira cjelokupna imovina pokretna i nepokretna svih stanovnika mjesta Zrinj Narodnih neprijatelja i to bez obzira gdje se takova nalazi imovina, Dvor na Uni, 7.veljače 1946.

 

Iz mjesta Zrinj koje je prema utvrđenju kotarskog Narodnog odbora u Dvoru na Uni u cijelosti i skupno davalo otpor te se borilo protiv Narodno oslobodilačke vojske pobjegla su sva lica tj. svi stanovnici u koliko nisu streljani, ubijeni ili su pobjegli -  te je u pogledu svih stanovnika tog mjesta valjalo donijeti presudu o konfiskaciji. Obzirom na okolnost, da je mjesto Zrinj porušeno usred borbi uništena sva arhiva mjesnih pojedinačno nalazila u mjestu za vrijeme borbi vođeni protiv NOV niti koja su pobjegla, valjalo je izreći skupnu presudu za sve žitelje odnosnog mjesta, a u koliko bi se naknadno ustanovilo da pojedina lica od žitelja mjesta Zrinj ne bi imala da se smatraju narodnim neprijateljima, postupat će se u pogledu istih shodno u presudi citiranim zakonskim propisima o konfiskaciji,.

SF-SN

Kotarski sud u Dvoru na Unu, 7 februara 1946.

Predsjednik suda: Vujčić

Isto, str. 801-803

Iz izvještaja Aleksandra Rankovića (u to vrijeme ministar unutrašnjih poslova i šef vojne i tajne policije) u beogradskoj skupštini 1.2.1951. Politika,Beograd 1.2..1951.,str .

Kroz naše zatvore prošlo je između 1945. i 1951. 3.777.776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja.

 

Pripreme za završne operacije WW2 na području Jugoslavije, pa i sve ono što se događalo poslije rata planirano je s Titom u Beogradu u dva navrata: od 25.2. do 3.3. i od 25. do 28. ožujka 1945. Sastancima je presjedao Tito, a glavni sudionici su bili: Peko Dapčević (I armija), Kosta Nađ (III armija), Petar Drapšin (IV armija), Arso Jovanović Rade Hamović i Velimir Terzić. Dogovoreno je da ofenziva počne 8.4. U Titovoj poruci poslanoj glavnom štabu Hrvatske 1.3.1945. javljeno je da je formirana Četvrta armija koja će biti pod našom neposrednom komandom.

 

Njemački sociolog i znanstvenik Klaus Jaobi u svojoj knjizi „Moj dnevnik“, na listi svjetskih megaubojica 20. stoljeća stavlja J.B.Tita na 10.mjesto sa preko 1 milijun žrtava poslije završetka ww2.

Njemački list „Bild“, 22.03.2003.

 

TITOVE AKTIVNOSTI U SVIBNJU I LIPNJU 1945.

 

Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za zauvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću- slobodnu, federativnu Jugoslaviju.

J.B.Tito, Vjesnik, 25.svibnja 1945., br. 30, str. 4

 

Zanimljivo je da u ovom razdoblju Titove aktivnosti u tolikim knjigama o njemu i o NOB-u ne možemo naći ništa osim nekoliko njegovih javnih nastupa iz govora za razliku od aktivnosti u periodu od 1941. do početka svinja 1945. koja je razrađena do detalja. Međutim u dnevnim listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća u detalje o Titovu kretanju. Jedan od takvih listova je bio i Vjesnik – jedinstvene i narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19.svibnja 1945. do 6. lipnja 1945. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.

 

14.svibanj 1945.

Tito u Zagrebu presjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih bili su Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj. Glavne teme sastanka: osnivanje i rad komunističkih koncentracionih logora za eksterminacije, određivanje pravca kretaja marševa smrti i pronalaženja većeg broja prikrivenih stratišta za masovne likvidacije. U tome se posebno istakao Mijalko Todorović glavni organizator likvidacija u Zagrebu i okolici. Na putu iz Beograda Tito je bio na obilasku sjetvenih područja Dobanovcima u Srijemu.

 

17.svibnja 1945.

OZN-a je na prijevaru odvela iz Nadbiskupskog dvora nadbiskupa A.Stepinca i zatočila ga u nekoj kući u Mlinarskoj ulici. Nadbiskup je svoje ovlasti tada prenio na generalnog vikara, biskupa dr. Franju Salisa.

 

20.svibanj 1945.

Tito pred večer nenajavljeno dolazi u Varaždin u pratnji Aleksandra Rankovića i Koste Nađa i obraća se građanima na Kapucinskom trgu. Rekao je da u Varaždin nije došao službeno niti da govori o politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom. Najavio je tom prigodom također svim protivnicima svog režima da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko drugo koliko traje put do najbliže jame.

 

 

 

 

22.-24.svibanj 1945.

Tito je obišao zarobljeničke logore u Zagrebu i okolici u pratnji generala OZN-e Ivana Krajčića (Stevo). Zatim je obišao logore za eksterminacije u Oroslavlju, Dubovcu kraj karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru. Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4.800 Hrvatskih ranjenika (Jazovka i druga stratišta). Tito se 22.svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

 

25.svibanj 1945.

Tito u Zagrebu proslavio rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko iznenađenje tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu postrojenu njemu u čast netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.

 

26.svibnja 1945.

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije OZN-e i KNOJ-a usiljenjim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220.000 civilnih izbjeglica. Putem ih se treba bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji. Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V.Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora: jedan u privatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče. Po sugestiji Aleksandra Rankvoića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojno sudskog odjela II armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924.-1927. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdana je od komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7800 mladića koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko poslije čega su doživli sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovedena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini od 2.200 mladića preživjelo je samo 58 njih.

 

27. svibanj 1945.

Vjesnik donosi vijest da Tito u pratnji generala Rankvoića obilazi okolice Zagreba. Pokajnik Mladen Šafronko svjedoči da je Tito tih dan-dva iza rođendana obišao zatvor OZN-e u Krapini i logore u Mirkovcu i Oroslavlju te stratište u Đurmancu i Maceljskoj šumi. U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu zagreba i putuje u Sloveniju.

 

28.,29., i 30. svibnja 1945.

Titov boravak u Ljubljani i okolici. Na putu je obišao stratišta rudnik Barbarin, rov na brdu kod Laškog i stratište u Trbovlju. U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao LIKVIDRIALI smo 200.000 bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.  U razdoblju od 18. do 30.svibnja 1945. u Teznom kod maribora je pobijeno od 30.000 – 35.000 zarobljenika koji su ubačeni u protutenkovske rovove. Od 26.srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom rogu (oko 130km od Zagreba) izvršen je u 8 dana pokolj od 30.000 - 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2.lipnja u nadgledanje izvršenog došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan. (Ivan Gugić-svjedok, Simo Dubaić).

 

 

 

31.svibnja 1945.

Poslije obilaska štaba IV Armije u Kamniku Tito je došao u Celje u pratnji najviših rukovodilaca Slovenije i komadanta I armije Peke Dapčevića i IV armije Petra Drapšina i komadanta Glavnog štaba Slovenije Dušana Kvedera. U Celju ga je dočekao komadant III armije Kosta Nađ i podnio raport.

 

2.lipanj 1945.

Tito se vraća u Zagreb i prima izaslanstva katoličke ccrkve u Hrvatskoj. Crkvenu delegaciju je vodio pomoćni biskup dr.Franjo Salis jer je nadbiskup Stepinac još uvijek bio u zatvoru. Uz Tita na sastanku su bili dr.V.Bakarić i mgr.S.Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve ou Hrvatskoj od Pape i Vatikana.

 

3.lipanj 1945.

Tito boravi u zagrebu i okolici, a u 10:30h Stepinac je pušten iz zatvora i vraćen u Nadbiskupski dvor.

 

4.lipanj 1945.

Tito u Zagrebu prima nadbiskupa Stepinca i od njega zahtjeva da katoličku Crkvu odvoji od Vatikana, što je zahtijevao i od crkvene delegacije dva dana ranije. Stepinac odbija to učiniti, nakon toga uslijedile su pripreme za Stepinčev progon.

 

5.lipanj 1945.

Tito prima papina izaslanika Marconea. Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još dublje. Nakon posjete Rebru Tito u pratnji A.Rankovića odlazi u obilazak Bjelovara i tamošnjeg stratišta Lug. Sa tamošnjim rukovodstvom održava polusatni sastanak u hotelu Grand. U poslijepodnevnim satima 5.lipnja Tito je s pratnjom tadašnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjedio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa i prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

 

6.lipanj 1945.

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina,, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratke vijesti; Tito je na putu iz zagreba u beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju ii Hrvatsku.

 

Prema kazivanjima Koče Popvića koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika samo na relaciji Bjelovar – Kovin (u vojvodini) od 9.svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio 3.000 – 5.000 zarobljenika koji su pobijeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci kao i one u Teznom kod <Maribora u svrhu zaustavljanja Crvene armije na Sremskom frontu. Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. Odelenje JNA (Služba bezbednosti) i personalna služba JNA Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

TITO I HRVATSKO PROLJEĆE 1971.

 

Evo što je o tim događajima napisala Savka Dapčević Kučar, ključni svjedok tadašnjih zbivanja u knjizi „Hrvatski snovi i stvarnost ` 71“, Zagreb 1997.

 

Ovu knjigu dugujem još od konca tragične 1971. Moja svijest o tomu neisplaćenu dugu i neki strah da bi mi se moglo dogoditi što nenadano što bi me moglo spriječiti u ispunjenju te obveze, prate me godinama. Čak ni moja svojevoljna okrenutost sadašnjosti i budućnosti, posebice nakon 1990. nije ni u jednom trenutku mogla ugušiti zov moje savjesti da ostavim konačno neko pisano osobno svjedočenje o tim događajima, sudionicima i razdoblju. Zbog toga osjećaja dužnosti da zabilježim i analiziram zbivanja kojih sam bila ne samo svjedok nego i autentičan činitelj, dužnost prema najbližim suradnicima koji više nisu živi ili nisu voljni pisati, nekako sam kao njihov neizrečen mandat prešutno prihvatila i pisanje ovo knjige. Dužnost prema velikom broju onih koji su prihvaćali i supatnicima kojima nekada čak ni imena nisam znala, a o onom što se događalo iza kulisa znali su malo ili ništa, koji su o svemu sudili samo po našim političkim porukama i mogli prosudbe stvarati samo prema vrhu one ledene sante što je virila u vidljiv prostor (dostatno oštre da ih godinama izbriše iz normalna života); dužnost prema budućim povjesničarima hrvatske i analitičarima toga razdoblja, o kojem će sudit uglavnom tek prema nekim dokumentima iz tog vremena: dužnost prema tad 8kao uglavnom i sad) u političkim vrhovima hladnoj i distanciranoj Europi, ali još više prema onima koji su nas i tad (kao i sad) prepoznavali kao dio općeljudskih pozitivnih nastojanja za napretkom i na posljetku ali ne i najmanje važno, obveza prema sebi ili čak potreba za tim napokon su eto, rezultirale ovom knjigom.

 

…

Tito upozorava da je u nas i previše demokracije. „Ja sam uvijek govorio da za klasnog neprijatelja nema demokracije.“ Demokracija je za istomišljenike, to je također jedan od postulata komunizma. I kako bi bio siguran da smo ga dobro shvatili, još jednom napominje (odnosi se na naše postupke: naime, neke ljude smo isključili iz Partije, ali smo ih ostavili na njihovim radnim mjestima, što je po našem shvaćanju i normalno) da isključenje iz Partije ne vrijedi ni pišljiva boba ako ga pustiš da bude na položaju, on treba da ode s tog istog mjesta.

Str. 931

 

…

To očovječenje otporom koji nije ni mržnja ni osveta, ta plemenita tadašnja uvezanost u iste pozitivne osjećaje i težnje, to umnogostručenje, u istome zajedničkom osjećaju što  čovjeka čini još dostojnijim čovjeka – golem je dobitak i to zauvijek. Onaj tko nije osjetio, izgubio je goleme životne radosti koja oplemenjuje. A onda je tome suprotstavljena druga strana medalje. Drugi mentalitet, jedna druga logika, jedna tuđa država, najgrublja sila. Milicijske patrole, blokiranje ulica, pendrečenje studenata, odvođenje u zatvor, kazne…

U nekima od milicijskih automobila sjede i politički potpornji te gnusne rabote, neki članovi Izvršnog komiteta. Inspiratori milicijske racije. Rade pendreci. Stotine je studenata isprebijano, drugi pohapšeni. Sve obavještajne službe rade punom parom, s ovlastima u džepu za uhićenje svakoga. Bili su u pripravi i oružani teror ii pojedinačna smaknuća (o tome tada osobno nisam imala podatke, ali vjerujem da je to ulazilo u predviđeni repertoar mjera). Božo Novak u članku o 1971. ne citirajući o kojima se osobama radi iznosi kako su se neki egzekutori sa žaljenjem kasnije osvrtali na to što nas nisu i tad uhvatili.

Str. 987

 

Znalo se za tu praksu u komunističkim zemljama, ali većina je mislila da se to neće dogoditi i nama, no dogodilo se je nakon 1971.za djela protiv naroda i države tijekom 1971. i 1973. po izjavama nekih osoba iz pravosuđa izrečeno je najmanje 2000 osuda. Kroz procese prošli su, ne više desetci i stotine, nego tisuće ljudi. Čini se nevjerojatnim danas, pred kraj ovog mračnog stoljeća da se to događalo još nama, živim svjedocima. A ipak, ovdje neću pisat o užasima onih koji su prošli tjelesna mučenja i zatvore. Neki od njih snažno su već samo svjedočili o tome jer oni su na to i pozvani, a nadam se da će biti prikupljena dokumentacija o tom mračnom razdoblju, s kojega se još nisu skinuli svi velovi. Osobno sam pokušala prikupiti iz raznih izvora od pojedinih odvjetnika koji su branili optužene, izvore iz stranog tiska i dr. podatke, ali svi oni su vrlo necjeloviti. Pretpostavljam da se Hrvatsko društvo političkih zatvorenika bavi prikupljanjem te dokumentacije i posjeduje jedan njezin dio. Najprije su u prosincu uhićeni I.Zvonimir Čičak, D.Budiša, G. Dodig, zatim 13.01. uhićeni su M.Veselica, V.Gotovac , V.Pavletić, A.Bruno Bušić, Tuđiman i Š.Đodan, te H.Šošić, J.B.Ivičević, Z.Komarica, A.Glibota i Ante Bačić. Nešto poslije uhićeni su A.Todorić, M.Gabrić, A.Marin, te mnogi drugi izvan Zagreba; Aco Aras, Pero Kriste i dr.

Inscenirani procesi nisu prestali 1972. i 1973; nastavljeni su i poslije, a među njima je najdrastičniji proces Đuri Perici što je javnosti donekle poznato. No, sve tek očekuje temeljitiju razradu. A ono nevaljalo, trulo i prljavo plivalo je, plivalo po površini. Evo, kako o početku suđenja studentima piše V.Gotovac u svojoj knjizi „Zvjezdana kuga“, 6. kolovoza:

Počelo je suđenje studentskom vodstvu. Budiša odbija saslušavanje. To je potpuno razumljiva gesta; jer ništa neće primijeniti, ma što on govorio. Optužnica pokazuje i pravac i karakter procesa i njegov kraj. A ona o činjenicama uopće ne vodi računa – nu u njihovom slučaju kao ni u mom. Kako je tužno vidjeti te mlade ljude u mreži jednog političkog pothvata koji je bacio u besmislene okolnosti, u bespomoćnosti prema njima – već na početku života… I to više neće imati kraja. Ali Budiša je inteligentan i častan, on će možda znati živjeti usprkos svemu. Žao mi je što o svima njima malo znam. Sudi im Mihaljević. On je otkriće ove epizode, pokazao je sposobnost i strast za vođenje političkih procesa ovakvog karaktera. Nemilosrdnost ambicioznih sluga. Idealan za čiste, nemoralan, arogantan i kukavica. Vrijedno je zabilježiti što Gotovac govori o onima koji s pohvalama prate ta inscenirana suđenja; „U današnjem Vjesniku objavljen je komentar o suđenju studentima. Autor: Mato Rajković. Brutalan, mahnit, drzak, likvidatorski ton. Berija je u grobu sretan zbog tog teksta, koji je dio njegove besmrtnosti.“ (str. 201)

Ono na što ovdje želim upozoriti to je da osude nisu imale nikakve veze sa stvarnim krivnjama – osima ako se kao krivnja ne uzima mišljenje i eventualno neka izjava. Kazne su bile neprimjereno visoke. Želim istaknuti da je sve to ostavilo vanjski svijet ravnodušnim. Jedva da je u nekoliko europskih listova (pretežito u Njemačkoj) izraženo svjesno zgražanje. Suočen s očito montiranim, namještenim procesima, a i mnogim torturama – demokratski je svijet uglavnom hladnokrvno i kukavički šutio. Baš kao što će se to ponoviti i 20 godina poslije pri velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.

Str. 992,993

 

…

Možda je danas, nakon 25 godina čak i onima koji su sve to prošli, preživjeli i održali se, vrijeme donekle otupilo sjećanja i bolne ožiljke. Mnoge su sudbine tada usmjerene sasma drugim stazama od onih kojima bi se prirodno i u slobodi bile kretale. No bez obzira na to kako je tko preživio tih 25 godina, duboko sam uvjerena da ničiji ožiljci nisu posve zacijelili i da će uspomena te dane, i nepravde počinjene tada, svatko na svoj način – nositi dok god živi.

Str. 996

 

 

Masovni lov na ljude – ostavka do ostavke

Prozivke su išle u valovima. Najprije su zahvatile prvu liniju vodtsva, pa sve dublje i dalje. Pljuštale su ostavke: M.Koprtla, S.Bijelić, J.Bobetko, S.Ivić, zatim A.Krajnović, D.Haramija i podpredsjednici sabora hrvatske: Baće i Rukavina, zatim potpredsjednik Savezne skupine Josip Đerd, članovi tadašnjeg Izvršnog vijeća Hrvatske: Prpić, Sentija, Periša, iz sudske vlasti i tužiteljstva; Sesardić, Dežmar, Budak, Vidović itd. Iz vojske,; Manola, Skočilić, Mutak, Ivas, Lončarić, pukovnik Srnec i dr. Iz novinarstva; Krmpotić, Novak, Bojanić, Baletić, Džebe, Horvat i mnogobrojni drugi. Trebalo bi pisati i i prozvanima i prozivačima. Jednog će dana trebati ispisati sva imena prozvanih, jer su to ljudske sudbine koje to zaslužuju.

Str. 997

 

…

Kada se god prikazivalo što iz naše prošlosti, gdje je primjer, bio uključen i Tito, a zbivalo se u Hrvatskoj, mi smo proljećari na tim slikama prebrisani. Ne znam, a i ne zanima me tko je to činio, više bi me zanimalo po čijoj naredbi. No, kada jednom shvatiš kakav je to sustav, čak i to postaje nevažno. Važnim ostaje samo opomena: čuvaj se sličnih sustava. Teško je razumnu, normalnom čovjeku povjerovati koliko je to daleko išlo. Evo, još jedna istina, ali znakovita pojedinost iz mojeg života; kada sam zbog zahtjeva da dam podatke u svojim radovima za Enciklopediju u novom hrvatskom izdanju Leksikografskog Zavoda RH zatražila od svojeg fakulteta, svu svoju dokumentaciju – nje jednostavno nije bilo. Vjerovali ili ne, o meni nije bilo nijednog podatka, a tamo sam radila 20 godina. Nijednog mog dokumenta nije bilo kao da nikad nisam ni radila ni postojala. Nema što – temeljit Udbin rad. Znali smo da su za nas već bile pripremljene prostorije u policiju u Zagrebu u matičnoj ulici, te ćelije u Staroj Gradiški. Znali smo kako je jak pritiska jedne protuhrvatske ratoborne struje da nas se uhiti. Već sam spomenula da je Tito tvrdio da to ima suprotan učinak, a Bakarić im je na te zahtjeve odgovarao: „ne pravite od njih još veće heroje.“ Mnoge od uhićenih su pritiskali da otkriju vezu s nama i koliko sam osobno doznala od nekih, nastojali su nam u istražnom postupku nešto „prikvačiti.“

 

…

D.Budiša piše da je u prva tri mjeseca svojeg zatočeništva istraga koja se vodila protiv njih bila usmjerena na optuživanje nas u vrhu CK Hrvatske. Htjeli su od njih dobiti za nas optužujuće podatke. I onda je to otprilike nakon 3 mjeseca najedenom prekinuto i usmjereno samo protiv njih. O visokoj moralnoj vrijednosti uhićenih govori i to da, unatoč prijetnjama i obećanjima, od njih nisu doznali ništa.

Str. 1011,1012

 

Karađorđevo je bilo i pobjeda onih međunarodnih i posebice europskih silnica, unutar kojih načela ipak uvijek i nadasve služe isključivo državnim protivnicima, onih država koje su svojom veličinom, značenjem i općenito ulogom u međunarodnim zbivanjima kadra bitnije utjecati na međunarodne događaje. U to su se uklapale i mnoge obavještajne i špijunske niti što su se plele iza izravno uočljive političke scene. Karađorđevo nije međusobna borba komunista za vlas, nego noim krajnje opasnim i nedemokratskim ozračjem kojega je ta sjednica ozakonila. Karađorđevo nije značilo glave rukovodilaca, nego po „po glavama“, uz mnoge žrtvovane glave  manje istaknutih članova pokreta i nepartijaca. Karađorđevo nije simbol poraza, iako je tamo poražen privremeno hrvatski politički smjer, nego simbol otpora:

Za nas: Karađorđevo je bio nepovratan zbogom komunizmu, socijalizmu, Titu, lažnim parolama o bratstvu i jedinstvu

Za Jugoslaviju: Doimljući se kao poraz onih koji je ruše, ono je bilo neprijeporan znak da je Jugoslavija već mrtva, iako toga nije svjesna.

Za Hrvatsku: Neuništivo sjeme koje je svoje plodove dalo gotovo 20 godina poslije u povoljnim međunarodnim uvjetima.

Za svijet: Preteča pada Berlinskog zida, prijevremeni znak da je s komunističkim sustavom gotovo.

Za demontiranje željeznog zastora spuštena nakon Karađorđeva trebalo je mnogo vremena. U pokušaju da se zatru ideje i akcije pretkarađorđevskog razdoblja u hrvatskoj, Karađorđevo je samo zadnja karika. Ali, u hrvatskom slučaju, usprkos sluganskih pojedinaca, karađorđevska poruka nikada nije zaboravljena.

Ona nije uplašila, nego pripremila zrenje…

Str. 1029

 

Osobno, nikome nisam zaboravila, ali sam svima oprostila, jer su bili lutke u teatru komunističkog apsurda i totalitarizma.

Str. 1023

 

*Ispričavam se ako ćete pročitati kakve pravopisne greške, prepisivala sam iz brošure i nisam previše obraćala pažnju na velika i mala slova, točke i zareze.

 

I na kraju par riječi od mene;

 

Prije nekoliko mjeseci bili smo svjedoci prvom, a nedavno i drugom skupu građana za preimenovanje trga Maršala Tita u stari naziv Kazališni trg. Na žalost, iako se pojavilo mnogo građana koji su podržali tu ideju, i danas jedan od najljepših trgova nosi ime krvnika Hrvata i zločinca Josipa Broza „Tita“.

Zašto se traži preimenovanje trga možda je već sada glupo i spominjati, no gospoda prebrzo zaboravljaju ono što su radili antifašisti, odnosno komunisti. I sam Tito nikada se nije sramio priznati da radi po komunističkim metodama marskizma-lenjinizma. Znamo koliko su oni pobili ljudi, također znamo i za mnoge zločine koje su radili komunisti druga Tita. Mogli bi tu nabrajati stranice i stranice zločina koji su počinili nad hrvatskim stanovništvom, možemo samo spomenuti Bleiburg, Jazovku, Goli otok, uništavanje hrvatskih sela, crkvi i svega što je tada bilo Hrvatsko.

Zar žrtve komunizma nisu vrijedne? Zar nije dovoljno da se nijedan zločin nije osudio niti kaznio, a masovne grobnice otkrivaju se iz dana u dan? Čak je i Njemački magazin „Bild“ sastavio listu najvećih masovnih ubojica koji su obilježili 20. stoljeće. Na "Top 10" našao se i maršal Josip Broz Tito. Njemački „Bild“ pritom ističe da je Tito tijekom svoje vladavine bio odgovoran za smrt milijun ljudi. Mora li se posebno naglašavati da se u gotovo svim slučajevma radilo o Hrvatima?

Za preimenovanje Titovog trga taj dan borili  su se ljudi koji su preživjeli muke i strahote komunizma, borili su se oni koji su izgubili članove svoje obitelji, oni koji žele istinu i pravdu na vidjelo.

S druge strane bili su oni koji mrze sve što ima veze s Hrvatskom. Bili su oni koji pod imenom antifašizma, šire komunizam, zalažu se za mir, bratstvo i jedinstvo, ali do tog mira žele doći istim onim metodama kakvim su dolazili komunisti 1945. – nasiljem. Ta mala grupa antifašista truje Hrvatsku lažima, dok domoljube koji vole svoju domovinu ne mogu smisliti i preziru ih. Čast izuzecima, no većina takvih ljudi su ateisti te pripadaju „Punk ljevičarskoj (SHARP) kulturi“. I ovog puta, oni su na prosvjedu govorili da se bore protiv fašizma ne želeći prihvatiti da je to želja građana, ne želeći prihvatiti činjenicu da Tito nije bio vođa savršene države, te da Jugoslavija nije bila zemlja bratstva i jedinstva.

Mi se moramo boriti do zadnje kapi krvi, do zadnjeg uzdisaja dok ne dobijemo željeno. Kada već nisu otkrivene sve masovne grobnice, kada zataškavaju zločine, a također nijedan zločinac nije kažnjen, preimenovanje trga je najmanje što su žrtve komunizma u Hrvatskoj zaslužile.

Zapamtite,
           ZLOČIN JE ZLOČIN!

 

 

Iz Titova govora postrojenim elitnim postrojbama JNA prilikom proslave dana Armije, 22.12.1971., u Rudom, mjesec dana nakon gušenja Hrvatskog proljeća

Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koje je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da se uspostavi autonomija, a na kraju čak nekakva „nezavisnost“ Hrvatske od Jugoslavije! Ma, drugovi (podsmijeh) za to se ne morate brinuti; PRIJE ĆE SAVA POTEĆI UZVODNO NEGO ŠTO ĆE HRVATI IMATI SVOJU SAMOSTALNU DRŽAVU!

 

Doris Z.