Hrvatski Mrežopis

Konzervativna katolička organizacija nadzirana direktno iz Vatikana, sa svojim laičko-svećeničkim članstvom, smatra se jednom od najvećih i najbolje organiziranih vjerskih udruga na svijetu. Od svoga osnutka kasnih dvadesetih godina prošloga stoljeća uspjela je okupiti nekoliko desetaka tisuća aktivnih pripadnika u više od šezdeset zemalja.

Taj kontroverzni osnivač vjerske organizacije prošao je put od svećenika, preko blaženika do sveca Katoličke crkve i na tom putu bio hvaljen i obožavan, ali i okarakteriziran kao flagelant, seksist i simpatizer Falange – fašističke španjolske stranke – te ne baš inteligentan čovjek. Ništa manje kontroverzi ne izaziva ni Opus Dei, ustanova koju je osnovao. Mišljenja o njoj idu iz jedne krajnosti u drugu; neki misle da je to zaista ono što i samo ime prevedeno s latinskoga jezika znači – Djelo Božje, dok drugi smatraju da nije ništa drugo nego dobro organizirano sektaško udruženje ili jednostavno rečeno – vjerski kult.

sv. JOSEMARÍA ESCRIVÁ de BALAGUER

Osnivač Opusa Dei rođen je u Barbastru 9. siječnja 1902. godine i bio je jedno od šestero djece Joséa i Dolores. Obrazovanje je započeo kod pijarista, katoličkog reda koji je utemeljio sv. Josip Kalesencije. Otac mu se bavio tekstilom, a kada je tvornica propala obitelj napušta Barbastro i seli se u Logroño, gdje i započinje Escrivin interes za vjeru i kršćanstvo općenito.
Tada šesnaestogodišnji, budući osnivač Opusa Dei, šetao je ulicama Logroña i u snijegu ugledao tragove nekog bosonogog karmelićanina. Bilo je to dovoljno da mladi Josemaría postane uvjeren kako Bog šalje jasnu poruku i želju da mu osobno služi. Deset godina kasnije u Madridu, Escrivá dobiva novo nadahnuće, ovaj puta u obliku vizije. Taj je događaj bio presudan u njegovoj odluci da ustanovi duhovnu organizaciju u kojoj neće biti samo svećenici i osobe direktno involvirane u Crkvu već i svi oni kojima vjera i služenje Bogu nije životni poziv ili zanimanje. Zahvaljujući toj viziji koja se dogodila 2. listopada 1928. godine, postavljeni su temelji vjerske organizacije koja je danas osobna prelatura Katoličke crkve.
Između pronalaska tragova u snijegu i osnutka Opusa Dei, Escrivá se školovao u Logroñu i Zaragozi. Zaređen je 1925., a dvije godine kasnije odlazi u Madrid gdje svoju službu, uglavnom među siromašnim slojevima stanovništva obavlja sve do 1937., kada bježi iz glavnoga grada Španjolske. Naime, u međuvremenu je izbio Španjolski građanski rat (1936.-1939.), a velika većina tadašnjih članova Opusa Dei, pa i sam osnivač, stavila se na stranu generala Francisca Franca i njegovih nacionalista. Objašnjenje za svrstavanje na stranu prononsiranih fašista bilo je da suprotstavljena republikanska strana želi uništiti Crkvu i vjeru u Španjolskoj, iako je koalicija već spomenutih republikanaca i socijalista željela zapravo odvojiti Crkvu od države. Zanimljivo je da se danas ta epizoda Escrivina života vrlo rijetko spominje kada njegov životopis predstavljaju sadašnji pripadnici organizacije.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata moć Opusa Dei je intenzivno počela rasti, a Escrivá 1946. odlazi u Italiju, gdje postaje doktor teologije. Godine 1948. u Rimu je utemeljio kolegij Svetoga križa, gdje su duhovnu naobrazbu stjecali samo muškarci, dok su istu priliku žene dobile 1953. osnivanjem Rimskog kolegija svete Marije.
Pedesetih godina dvadesetog stoljeća Escrivá putuje Europom i širi utjecaj svoje organizacije u mnogim europskim zemljama. Dvadeset godina kasnije učinio je to i izvan domicilnoga kontinenta, posebice u Južnoj Americi.
Josemaría Escrivá za mnoge je i danas kontroverzna ličnost. Kao neosporni karizmatik okupio je mnoštvo sljedbenika, ali i protivnika. Mišljenja o njemu u najvećoj su mjeri dvije krajnosti. Za jedne je neupitna moralna i duhovna veličina i svetac, a za druge osoba poremećena uma koja je uživala u raskoši i druženju s osvjedočenim diktatorima.
Umro je 26. lipnja 1975. u vili Tevere, rimskom sjedištu Opusa Dei, nakon pedeset godina svećeničkoga staža.
Josemaría Escrivá beatificiran je 1992., a 6. listopada 2002. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim.

POČETAK STVARANJA OPUSA DEI

Iako je Josemaría Escrivá uvijek isticao kako je Opus Dei utemeljen u bolnicama Madrida, kamo je često odlazio moliti sa bolesnima i siromašnima, prvi su članovi zapravo bili njegovi prijatelji – studenti i diplomci kojima je predavao kanonsko pravo. S vremenom su mu se pridružili svećenici, ali i laici, obični vjernici raznih zanimanja.

Escrivá je ubrzo uvidio kako se bolje orijentirati na bogatije i utjecajnije ljude, osobe s dobrim vezama u politici, gospodarstvu ili bilo kojem drugom obliku društvenoga života. U početku su članovi mogli biti samo muškarci, ali nakon 1930. sljedbenike organizacije Escrivá je počeo tražiti i među ženama. Iako su mogle postati članice Opusa Dei, ipak su, kao i uostalom sve do danas, strogo odijeljene od muškaraca i imaju svoj zasebni ogranak.
Godine 1945. Opus Dei počeo se intenzivnije širiti, prvo u Madridu, a kasnije i u drugim španjolskim gradovima, posebice na sveučilištima. Escrivá je 1946. otišao u Rim, radeći na potpunom priznanju svoje organizacije od strane najviših autoriteta Katoličke crkve. Prva stepenica uspješno je svladana iste godine kada je došao u Italiju i kada je papa Pio XII. prihvatio program i ciljeve Opusa Dei, a 1947. priznao pokret, ali samo kao svjetovnu instituciju, čime Josemaría nije bio u potpunosti zadovoljan. Konačno, tri godine kasnije Escrivino životno djelo i službeno je dobilo odobrenje onako kako je on to htio i zamislio. U lipnju 1950. papa je donio odluku kojom Vatikan apsolutno dozvoljava upis u Svećeničko društvo Svetog Križa i laičkoj populaciji.
U međuvremenu se Opus Dei, osim u španjolskim gradovima, počeo širiti i izvan granica zemlje. Prvo se to dogodilo u Portugalu, a zatim su slijedile Velika Britanija, Italija, Irska i Francuska.

ŠIRENJE OPUSA DEI U DRUGE ZEMLJE

Pedesetih godina prošloga stoljeća Opus Dei okupljao je skoro tri tisuće sljedbenika. Počeo se širiti i u Južnoj Americi, konkretno u Meksiku, Argentini, Čileu, Venezueli, a do 1960. bio je prisutan u gotovo svim većim zemljama. Usporedo sa širenjem organizacije pojedini su članovi počeli zauzimati visoke položaje u nekim državama. Godine 1970. osnivač Escrivá osobno je krenuo u posjet tim područjima. Treba napomenuti kako je većina zemalja Južne Amerike u vrijeme širenja Opusa Dei na tom kontinentu bila pod krutim diktatorskim režimima. Osobne slobode ljudi drastično su ograničavane, provodio se teror u kojemu su sudjelovale razne vojne hunte, a ništa bolje nije bilo ni sedamdesetih godina, kada su mnoge južnoameričke zemlje prolazile kroz izuzetno kaotično razdoblje, bez slobode govora i poštivanja osnovnih ljudskih prava općenito.
Opus Dei, začudo, nije imao nikakvih problema novačiti članove u tim područjima, a Vatikan je zdušno podupirao Escrivino hodočašće u latinoameričke zemlje i njegovo tamošnje djelovanje.
Između 1950. i 1970. Opus Dei bio je aktivan u dvanaest zemalja, uključujući i Meksiko, gdje je osnovan već 1949. godine.
Naravno, nisu zapostavljane ni europske zemlje. U Njemačkoj je organizacija počela s radom 1952., a slijedile su Švicarska, Austrija, Nizozemska i Belgija. Od 1984. do 2004. u još dvanaest je europskih država Opus Dei postao aktivan tako da se broj članova u Europi kretao negdje oko pedeset tisuća. Ona je po članstvu najbrojniji kontinent, ali svakako ne i jedini. Relativno najmanji broj aktivnih članova Opus Dei ima u Africi, oko dvije tisuće, u Aziji i Oceaniji oko pet, dok Amerika broji oko trideset tisuća pripadnika.

Nakon rušenja Berlinskoga zida organizacija se počela intenzivno osnivati i u zemljama bivšeg komunističkog bloka, poglavito u Baltičkim zemljama raspadnutog SSSR-a, te Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj i Poljskoj.

OPUS DEI I VATIKAN

Velikog pokrovitelja svoga pokreta Opus Dei dobio je u papi Ivanu Pavlu II., koji je svoj pontifikat započeo 1978. godine. S organizacijom se upoznao šezdesetih godina prošloga stoljeća dok je još bio samo poljski svećenik u posjeti Rimu. Odgovarao mu je njihov konzervativan, pomalo krut stav prema pojedinim pojavama modernoga društva. Karol Wojtyla i Opus Dei zajedno su se izričito protivili pobačaju, homoseksualnosti i eutanaziji, a za Escrivu je Ivan Pavao II. često govorio kako ga fascinira njegova energija u širenju duhovnosti među laicima. Jedna od svakako najupečatljivijih dodirnih točaka, osim onih na duhovnoj razini, bila je političke prirode. Radilo se o izričitoj osudi komunističkih režima i marksističkog učenja bilo gdje u svijetu, a posebno na istoku Europe i u Južnoj Americi.
Opus Dei od početka je pontifikata bio vjeran Ivanu Pavlu II., a on im je 1982. dodijelio status osobne prelature Katoličke crkve. Istodobno je Álvaro del Portillo, koji je naslijedio Escrivu nakon njegove smrti 1975. godine, imenovan prelatom Osobne prelature Svetog Križa. Može se zaključiti da je papa odigrao zapravo ključnu ulogu u daljnjem razvoju i ekspanziji ove vjerske organizacije, a završni čin bila je prvo beatifikacija te potom i kanonizacija Escrive upravo od strane Ivana Pavla II. Mnoge je zapanjila činjenica da je utemeljitelj Opusa Dei proglašen blaženim samo sedamnaest godina nakon što je umro, dok su mnogi drugi blaženici i sveci Katoličke crkve to postajali tek sto godina poslije smrti.
Iako je Ivan Pavao II. slovio za velikoga štovatelja i zagovornika Escrivina vjerskoga pokreta, sasvim sigurno nije bio jedini papa koji je imao takav stav. I njegovi prethodnici, posebno Pavao VI., Escrivin prijatelj još od 1946. godine, izuzetno je cijenio i utemeljitelja i organizaciju. Pio XII. također je donio nekoliko odluka u korist Opusa Dei, a Ivan XXIII. Escrivu je imenovao savjetnikom Papinske komisije za tumačenje zakona kanonskog prava.

Što se sadašnjeg pape Benedikta XVI. tiče, Opus Dei je nakon njegova izbora naglasio da će i dalje gajiti zajedništvo i privrženost Svetoj Stolici, a papa će u prelaturi imati podršku i vjernike na koje se uvijek može osloniti.
Očito je Escrivin pokret u Vatikanu uvijek dobro kotirao, što i ne treba čuditi, jer gotovo da nema razlike u doktrinama koje propovijeda Katolička crkva i onoga za što se zalaže Opus Dei.

OPUS DEI DANAS

Mišljenja o Opusu Dei drastično se razlikuju. Pristaše i simpatizeri ističu da su članovi organizacije danas jedni od rijetkih koji unose Isusa u svakodnevni život, promiču Božju riječ i šire evanđelje u pravom smislu te riječi. Posebice se to odnosi na kršćanstvo i vjeru u Europi, za koju je Vatikan konstatirao da je u potpunosti izbacila Boga i molitvu, te se okrenula legalizaciji pobačaja, eutanazije, prostitucije, homoseksualnih veza i pronašla neke nove prioritete kao što su prvenstveno konzumerizam i materijalizam.
S druge strane, protivnici Opus Dei smatraju desničarskim ultrakonzervativnim katoličkim kultom ili homofobnom sektom sa srednjovjekovnim stavovima, posebno prema ženama.
Opus Dei danas ima oko osamdeset pet tisuća aktivnih članova diljem svijeta, od kojih je nešto manje od dvije tisuće svećenika, dok su svi ostali laici. Manji dio vjernika, procjenjuje se jedna četvrtina, svoj je život u potpunosti posvetio prelaturi i živi u apostolskom celibatu. Nazivaju se numerariji, stanuju u centrima gdje su žene i muškarci strogo odvojeni, ne ulaze u brak, a gotovo sav svoj prihod i zaradu prinose organizaciji.
Većina članova, njih više od sedamdeset posto, zovu se supernumerariji. To su uglavnom obiteljski ljudi različitih zanimanja, koji kroz svakodnevni život najviše vremena provode u molitvi i posvećivanju Bogu. U strukturi organizacije postoje i pomoćni numerariji, osobe koje obavljaju sve kućanske poslove u centrima Opusa Dei. Muškarci ne mogu biti pomoćni numerariji iz jednostavnog razloga što za njih nije primjereno da se bave takvom vrstom rada. Po mišljenju Opusa Dei, žene i muškarci nemaju istu ulogu u društvu i za svakoga se zna što treba i može raditi. Ovaj - u velikoj mjeri diskriminirajući pristup - koji današnje emancipirane žene sigurno neće prihvatiti, protivnicima Opusa Dei daje argumente za konstataciju kako konzervativna katolička udruga nije u svojim razmišljanjima i doktrini otišla puno dalje od mračnog doba inkvizicijskih progona.
Opus Dei u svom članstvu ima veliki broj tzv. „društvene elite“, kao što su odvjetnici, političari, industrijalci, liječnici, bankari i kardinali. Vrlo su aktivni i u akademskoj zajednici gdje surađuju sa trideset šest škola i petnaest sveučilišta, zatim sa studentskim domovima i bolnicama, a organiziraju i kampove, radionice i predavanja. Josemaría Escrivá uvijek je naglašavao da pokretu trebaju ljudi iz viših slojeva kako bi svoj utjecaj širili na svim razinama, posebno onima koje imaju veću važnost u društvu. Za razliku od drugih crkvenih redova, Opus Dei postoji relativno kratko, ali je navodno njihova moć nadmašila sve ostale ustanove koje egzistiraju pod okriljem i ingerencijom Katoličke crkve i Vatikana. Samo imovina koju Opus Dei posjeduje širom svijeta procjenjuje se danas na oko tri milijarde dolara.

Ako je itko u posljednjih nekoliko godina Opusu Dei napravio reklamu, ne ulazeći u to koliko je ona u suštini bila pozitivna ili negativna, onda je to svakako američki pisac Dan Brown, autor knjige Da Vincijev kod. Nakon izlaska knjige nevjerojatno je porastao interes za tu vjersku organizaciju. Prije njenoga objavljivanja 2003. godine, Opus Dei bio je gotovo potpuna nepoznanica izvan katoličkih krugova dok danas, zahvaljujući prvenstveno Brownu, za njih zna više od sedamdeset milijuna ljudi.



Iako je većina onoga što je napisano u Da Vincijevu kodu fikcija, postoje neke stvari koje članovi Opusa Dei zaista i prakticiraju. Radi se o nošenju cilicija ili lanca koji na sebi ima niz oštrih šiljaka te, ovisno o veličini, postoji za razne dijelove tijela. Navodno ne probija kožu, a svrha nošenja mu je stalno podsjećati na Kristove muke. Metoda tog samokažnjavanja koja se opisuje u knjizi možda nije toliko drastična, ali neupitno je da ona postoji. Cilicij nose uglavnom numerariji i to po dva sata dnevno. „Trpljenje tijela“ kao metodu pročišćenja prakticirao je i sâm osnivač i utemeljitelj pokreta Josemaría Escrivá. Njegovi najbliži suradnici danas svjedoče kako se znao bičevati do krvi i tu je vrstu samokažnjavanja uspješno prenio na većinu svojih sljedbenika.
Mnogi bivši članovi Opusa Dei u javnost su iznijeli uglavnom neugodne događaje koje su imali dok su bili u organizaciji, ali i onda kada su je već napustili. Neki su nakon izlaska napisali knjige o svojim negativnim iskustvima unutar Opusa Dei, a velika većina svjedočanstava bivših članova proslijeđena su u ODAN, što je zapravo skraćenica za Opus Dei Awareness Network, odnosno Mreža za spoznaju Opusa Dei. Kako slovi za zatvorenu i tajnovitu organizaciju, o stvarnom životu unutar zidova centara Opusa Dei ne zna se puno. Oni koji su izašli iz pokreta pričaju kako je to zapravo rigidna, zaostala, potpuno izolirana mizoginistička sekta. Imaju popise knjiga koje je strogo zabranjeno čitati, pravila ponašanja koja su ponižavajuća naročito za žene i koriste naivne, nesretne ljude bez samopouzdanja kako bi od njih napravili svoje poslušnike. Isto tako, od svojih pristaša zahtijevaju da se, jednom kada uđu u organizaciju, praktički odreknu obitelji i prijatelja i na taj ih način drže podalje od bilo kakvoga kontakta sa ljudima koji ih ne simpatiziraju ili ne podržavaju. Za inače pohvalnu zamisao unapređenja obrazovanja mladih ljudi i njihovog micanja s ulica u sportske i slične kampove, kaže se da nije ništa drugo nego način privlačenja i vrbovanja novih članova. Njih će se s vremenom pretvoriti u vjerske fanatike, odane poslušnike i buduće financijere ortodoksnog ultrakonzervativnog katoličkog kulta. Priče o njihovoj velikoj moći i utjecaju na Vatikan ponekad idu toliko daleko da sugeriraju kako je Opus Dei zapravo ni manje ni više nego Crkva u Crkvi.

Koliko je u tome istine, a koliko pretjerivanja, teško je reći. Možda za to veliku odgovornost snosi i sama organizacija koja svoju misiju ne propagira dovoljno i u pravom svjetlu. Često se njihova reakcija i prezentacija onoga što zapravo rade i čime se bave dogodi onda kada je već kasno demantirati prvotne negativne konotacije koje su o njima napisane ili izrečene.
Što se Hrvatske tiče, Opus Dei ovdje djeluje od 2003. godine. Nema nekih posebnih podataka, barem ne javnih, o njihovoj misiji u Hrvatskoj. Poznato je da prelaturu vodi vlč. Jorge Ramos i da im je sjedište u Vlaškoj ulici. Informacije o točnom broju članova i simpatizera, koje bi bile novijeg datuma, također nisu poznate.
Na čelu Opusa Dei danas je biskup Javier Echevarría Rodríguez, koji zasigurno kao i njegov prethodnik Álvaro del Portillo, nemaju kult ličnosti kakav su sljedbenici napravili od utemeljitelja Josemarie Escrive. Iako djeluju u mnogim zemljama, najveći utjecaj imaju u SAD-u, Španjolskoj i državama Južne Amerike.



Prosudbu o tome da li je Opus Dei zaista Božje djelo, život u vjeri i svakodnevno služenje Bogu ili je kult koji svojim metodama i doktrinom još nije izašao iz mračnog srednjeg vijeka, svakako je individualna. Svatko ponaosob na temelju vlastite procjene i svojih duhovnih potreba te osobnim poimanjem vjere može zaključiti što je zapravo Opus Dei: Djelo Božje ili kult.