Ovaj mrežopis Filipa Barišića osmišljen je za objavu izključivo njegovih proslova s osvrtima na politička, poviestna i kulturna sbivanja pretežito u Hrvatskoj, ali i u svietu. Naravno, sve napisano na mrežopisu teži istinskom hrvatskom pogledu na sviet. Autor u proslovima stogo nastoji dirnuti doktrinu svake theme o kojoj piše te uspješno naglasiti najvažnije značajke određene theme. Ovdje će se naći i proslovi s mudroslovnom razradbom obćih pitanja života.
Posjetite mrežopis Filipa Barišića na www.filipbarisic.com!
Poštovani posjetitelji Hrvatskog mrežopisa;
Ustrajni hrvatski pravaš i pjesnik August Harambašić zapisao je u svojoj pjesmi: „Robovat nije sudba ljudskog duha, već radit, stvarat, krčit sreći put! Ne brinuti se za komadić kruha dok cieli narod bije očaj ljut!“ Ove njegove rieči, koje bez imalo prepravljanja mogu poslužiti kao putokaz svakom svjestnom Hrvatu i hrvatskom nacionalistu, odražavaju svu dubinu i složenost sadašnjeg hrvatskog problema. Jer, upravo je ta samodostatnost, nebriga za narodne interese, materializam i vječna glupost uzrok sadašnje hrvatske situacije. Želeći sebi i svojoj obitelji priskrbiti pristojan život, a možda i nešto više (što je kroz poviest, a i danas, osobito težko u ovoj gospodarski zaostaloj sredini jugoiztočne Europe) mnogi Hrvati pribjegavaju nečastnim radnjama od kojih bi nacionalna izdaja bila najteži, a neriedko i najplaćeniji primjer. Hrvatska poviest prepuna je takvih izdajica koji su bez imalo obzira tuđincima izdavali i prepuštali hrvatski narod na milost i nemilost. Naš Stari, kako je tadašnja rodoljubna mladež voljela nazivati dr.Antu Starčevića, običavao je takve izrode nazivati slavoserbima, dvojakim izrazom koji označava „slugu na kvadrat“ (rieč dolazi od latinskog sclavos-sluga,rob, kmet i servus-rob, sluga), odnosno čovjeka koji se za „sitne pare“ prodaje tuđinu, postaje njegovim robom i pomoćnikom u zatiranju Hrvatstva. U ovom, meni najdražem mjesecu travnju, mjesecu buđenja, stvaranja i uzpostava, moramo se prisjetiti onih hrvatskih državotvornih boraca koji nisu nikada pokleknuli pred izkušenjima osobne sigurnosti i dobrobiti, a hrvatsku državnu ideju čuvali su više i od svog života, pa za Nju i živote dali. Sjetimo se Prosinačkih žrtava koji samo četiri dana po nastanku mrzke Jugoslavije 1918. predosjetiše srbsku varku i osjetiše poriv za bunom ali taj mladi naraštaj hrvatskih domobranaca biva istim danom u krvi ugušen. Sjetimo se Lipanjskih žrtava iz 1928., naših ne baš državotvornih, ali ipak hrvatskih političara, koji su svoj glas za Hrvatsku u beogradskoj Narodnoj Skupštini platili životom. Sjetimo se Sibinjskih i Senjskih, a i svih ostalih znanih i neznanih žrtava koje su poginule samo zbog svog Hrvatstva. Sjetimo se nadljudskih napora koje je jedan mladi hrvatski naraštaj dao u obranu svoje Nezavisne Države Hrvatske 1941.-1945. i svih koji su u toj obrani pali, a nikada ne zaboravimo ni one koji su svoj život izgubili kao žrtve demokratsko-komunističkog zločina na Bleiburžkom polju i križnim putovima. Nemojmo zaboraviti ni one tisuće zatočene po jugokomunističkom režimu u tamnice, kao što je i čitav narod bio zatočen u jednu veliku „tamnicu naroda“ – Jugoslaviju. Sjetimo se svih njih, ali i našeg „deržanstva“ prema Hrvatskoj Domovini i Hrvatskom Narodu. Slobodu, koju nam stoljećima predci braniše i krvlju zemlju našu natopiše, nastavimo stvarati i krčiti joj put kako naš „ponajljepši san“ ne bi ostao samo san.
U osvit odkrića novih masovnih grobišta Hrvata i podpune nezainteresiranosti vlasti Republike Hrvatske za narod koji ju napučuje moramo se zapitati – jesu li ti mrtvi, koji su stradali zbog svoje ustrajnosti i hrabrosti u obrani i vjeri u Nezavisnu Državu Hrvatsku, zavriedili ovakvu nezainteresiranost od strane hrvatskog naroda? Jesu li Šufflay, Pilar, Krišković, Lukas, Bzik, Bogdan, Buć, i stotine drugih čija je pripadnost hrvatskoj intelektualnoj eliti državotvornog uvjerenja bila dovoljan razlog da ih mrak komunističkog antiintelektualizma pomete s hrvatske pozornice, zaslužili da ih ni danas nitko od Hrvata ne zamieti. Težko je ne zamietiti svu veličajnost doprinosa Vinka Kriškovića hrvatskoj pravnoj znanosti i izvrsnost njegovih političko-ideoložkih razčlambi Europe 1930-ih godina. Isto tako, gotovo je nevjerojatno ne uočiti zasluge dr.Stjepana Buća za proučavanje etnogeneze hrvatskog naroda kao i njegov doprinos hrvatskoj političkoj misli. Pa ipak, hrvatskom narodu, koji u ova „moderna vremena“ postade i ostade zaluđen, oprostite na izrazu, demokratsko-liberalnim sranjima, sve je moguće – pa i zaboraviti svoje velikane i borce. Tko danas zna za Ivana Matičevića, hrvatskog političkog emigranta koji je svoj mladi život ostavio za Hrvatsku na vrletima Velebita stradavši od ruke jugoslavenskih milicajaca? Zna li netko danas za tog vrlog hrvatskog rodoljuba koji je revolucionarnim putem pošao srušiti Jugoslaviju, ali svoj idealizam skupo platio? Recimo samo da je težko to očekivati od priprostog hrvatskog čovjeka kojem razne farme, big brotheri i red carpeti predstavljaju izniman televizijski program, a Gola istina krajnje dobro književno ostvarenje. Non omnis moriar – govorili su stari Rimljani, ali ovo nažalost ne vriedi i za hrvatski narod koji odumire i u demografskom i moralnom smislu. Sjetimo se onda onih svijetlih trenutaka hrvatske prošlosti i neka nam oni osvietle i buduće staze kako bismo našli put iz ovog mraka judeodemokracije – sjetimo se 10.travnja. Svim Hrvaticama i Hrvatima, a i ostalim žiteljima Hrvatske koji su odani svojoj Domovini, želim sretan
10. travnja – Dan Hrvatske Državnosti!
Trpimir Gudar
